Sevdalinka – bogato i živo nasljeđe svake čaršije u Crnoj Gori


Piše: Suljo Mustafić

Sa istim osjećajem ushićenosti i treptaja duše, sa toliko tananosti i prefinjenosti, sevdalinka, na upečatljiv način, izražava osjećanje ljubavne radosti, snovite čežnje ili treperavog iščekivanja susreta sa voljenim bićem, ali i ponor beznađa i ljubavnog očajanja te osjećanje bezizlaza, usljed neostvarene ili neuzvraćene ljubavi, vjerolomstva i iznevjerenog očekivanja.

Posebnu odliku sevdalinke čine lokalna obilježja: u brojnim primjerima ova je pjesma zapamtila sasvim određene pojedince, djevojke i mladiće koji su ljepotom, držanjem ili učešćem u zgodama oko ašikovanja privlačili pažnju usmenih lokalnih pjesnika. Ušavši jednom u pjesmu, ove su ličnosti započinjale svoj «novi život». U zamršenom toku koji je najčešće teško pratiti: junaci opjevanih zbivanja potiskivani su novim zgodama, koje su imale svoje vedre ili tužne učesnike.

Najranija vijest o sevdalinci vezana je za drugu polovinu XVI st., ali je ova pjesma vjerovatno nastala još ranije. Etnomuzikolozi kažu, a sa njima se i poznavoci etimologije slažu da sevdalinka potiče od arapske riječi “sewda” što znači “crna žuč”, u turskom i perzijskom jeziku,te da se ovaj pojam veže za melanholično raspoloženje, da bi u našem jeziku pojam “sevdah” dobio značenje čežnje, ljubavnog ushićenja ili ljubavnih jada.

Stručnjaci još dodaju da je poseban uticaj na balkanski sevdah dolazio od španskih Jevreja sefarda, koji su utočište od mača inkvizicije potražili, na Balkanu, u okrilju osmanske imperije. Sa tim ljudima preživjele su i njihove pjesme, posebnog melosa oblikovanog stoljećima kroz miješanje semitskog muzičkog nasljeđa Arapa i Jevreja, dovedenog do prilično visokog nivoa kroz civilizacijski i kulturni napredak Pirinijeskog poluostrva pod njihovom upravom i uticajem, te narodnog melosa lokalnog stanovništva pa je vjerovatno taj mediteranski zvuk obojio sevdalinku, čineći je raskošnijom i melodijski bogatijom.

 

Sevdalinka je prevashodno gradska narodna pjesma, tradicionalna u bošnjačkim sredinama, ali sevdalinku njeguju i drugi narodi. Osim Bosne, njenim tlom može se smatrati i Crna Gora, Sandžak, Srbija, Makedonija, Albanija, zapravo gotovo cijeli Balkan. Svaka mahala i čaršija, u njedrima svojim, čuvala je njenu liričnost, a svaki šeher imao je neki svoj autentični iskaz ove pjesme. Autori sevdalinki su nepoznati, jer je sevdalinka nastajala u narodu, te se kroz naraštaje prenosila i uobličavala da bi do nas došla kao savršeno izbrušen i formiran oblik.

Sevdalinka-lirska umjetnost u punom smislu, može se proučavati tematski i motivski, ali se po svojoj biti opire bilo kakvom prostornom omedjivanju ili svojatanju. Zato je veoma teško utvrditi šta bi to bio sevdah iz Bosne, a da on nema svoj iskaz u Pljevljima ili u Podgorici, u Sandžaku, da se ne njeguje u Prizrenu, Skadru, Makedoniji…

Mi ovdje možemo govoriti o nekim osobinama sevdalinke melodijskim, folklornim ili jezičkim, o temama ili motivima, koje srijećemo u određenim sredinama, i moguće je o načinu njenog izvođenja, sa ili bez muzičke pratnje. Mjesto nastanka najvećeg broja sevdalinki je nepoznato, putevi sevdaha još manje, tek po nekim motivima ili ličnostima samo naslućujemo zavičaj neke pjesme. Neki kažu da se najljepši, najtananiji sevdah nekada mogao čuti u Nikšiću. Neke stare Podgoričanke govorile su: » kada bi htjele da se ispojemo, išle bi u Nikšić, kod naših, one su pojale i ljepše i bolje su pjesme znale od nas«. Sa narodom selila se i sevdalinka, veliki broj porodica iz Nikšića naselio je Podgoricu, Kolašin, kasnije i Akovo-Bijelo Polje,Berane, Rožaje. Plav, Gusinje. Sve te čaršije gajile su sevdah…

Negdje u Podgorici živjela je i čuvena Umihana-Umica,u nekim kasnijim izvedbama Milica, ali u svakoj varijanti » jedna u majke« tako joj se otimaju za zavičaj, najprije će biti da je čuvena »Sejdefa« , zabilježena u Ulcinju. Najvjerovatnije su je donjele bošnjačke porodice koje su, početkom 18. vijeka, iseljene iz Herceg Novog. Dio tih porodica došao je i u Bar, u Mrkojeviće, bile su prilično bogate i brzo su lokalnom stanovništvu nametali svoje urbane navike, pismenost prije svega, pa je vjerovatno tako bilo i sa pjevanjem. U Starom Baru se do sredine 20. vijeka održala poneka sevdalinka koja je, u jezičkom pogledu, bila mješavina našeg, albanskog i turskog jezika.

U svakoj priči o sevdahu na prostoru Crne Gore, posebno mjesto imaju Pljevlja. I danas, uspješno i prilježnije od drugih, Taslidžaci čuvaju to nasljeđe. Nama najpoznatiji izvodjač, Hamdija Šahinpašić je pjevao, a Miodrag Vasiljević zapisao 300 pjesama u knjizi “Jugoslovenske narodne pjesme iz Sandžaka”, 1967.godine, koja je izašla u Moskvi. “Moja majka- Šerifa Hanuma, znala je hiljadu pjesama; nažalost nije umjela pisati. ovo što sam ja zapisao samo je trećina onoga što je ona imala u svojoj glavi ”.-kazao mi je rahmetli Hamdija, u jednom od brojnih sarajevskih druženja i razgovora. Koliko je toga ostalo nezapisano, nezabilježeno, nesnimljeno, iščezlo sa nestankom starih čaršija i odlaskom njihovih žitelja.

Sevdalinke su, dakle, pjesme iz različitih vremena, raznolikih geografija, urbanih motiva , nastajale u susretu, u pogledu, kroz uski sokak i široke avlije i đulistane, do seoskih, pastoralnih, čobanskih motiva, bijelih ovaca i bijelih ruku… Svaka osobena, poput šara na ćilimu.

Patrijarhalni moral, svijest o usudu, o fatalizmu, prigušeni ljubavni zanos, sve je izniklo iz jednog istog korijena, kome je islamsko tumačenje svijeta i života dalo neponovljivo obilježje. Zato je sevdah šeher Prizrena ili Užica, Podgorice, Nikšića, Akova ili Taslidže-jedinstven, ma koliko različitim prostorima pripadali. Nastajale u različitim vremenima, pripadaju svim društvenm slojevima, agama i begovima i njihovom rahatluku, ali i sirotinji raji i njenom čemeru – bila ona muslimanska ili hrišćanska. Ona je čeznula za onim što biti ne može. U narodnoj mašti , običan se čovjek izjednačava sa odabranim. Pjesma mu je nudila ono što život nije, da u njoj iz jednog svijeta, na krilima mašte, preleti u drugi svijet.

Nije samo nestanak starih čaršija i rastakanje tog kulturnog miljea prijetilo da potre sevdalinku. Mnogo više od toga činili su to muzički uticaji i trendovi, pomodarstvo rekao bih, kojima se decenijama, naročito u medijima povlađivalo. Upravo tada, veliki broj sevdalinki koje nijesu zapisane bespovratno je nestao. Sevdalinka je bila potisnuta u stranu, u prostor tradicije, koja je sve više sabijana u porodičnu intimu i sve skučeniji medijski prostor.No, i pored svih tih nanosa i naplavina, modernog zvuka, a po najčešće estradnog kiča, sevdalinka je opstala zahvaljujući prvenstveno svojim velikim izvođačima, čije su interpretacije njoj udahnule novi život. Safet, Zaim, Omer, Zehra, Nedžad, Zekerijah, Ksenija, Ismet, Šukrija-Žuti, Erdo, Hamza, Zdravko, Đulija- tamburaši sa Ribnice, Pljevaljski, Bjelopoljski, Plavski, virtouz na harmonici Safet Drljan- niz je umjetnika i interpretatora koji se ne završava i koji, na sreću, ima one koji uče od njih. Novi remake sevdalinke, posebno popularan danas, jesu svakako i njene izvedbe u rok-pop ili džez varijacijama…Sve to učiniće da se ona ne samo sačuva, već i da svojim novom ljepotom plijeni i prožima mnoga mlada srca…

Kulturno i muzičko blago Crne Gore, dakle, nezamislivo je bez zvuka sevdaha. Ono je poseban ures, ukras u tom nasljeđu, koje se prožima, čineći šaroliki ambijent, gdje su svi narodi koji ovdje žive davali neku svoju posebnost. Upravo to kulturno nasljeđe, ta multikulturna razglednica, vjerovatno je i najvredniji dio identiteta koji današnja Crna Gora ima i koji treba čuvati.

 

Izvor: Časopis KOD

AktuelnoBaštinaMagazin

Komentari su onemogućeni