Narodne nošnje manjinskih naroda Crne Gore


Kulturna kompleksnost savremene Crne Gore nosi u sebi duboko utisnute tragove raznih kultura i civilizacije koje su se vjekovima smjenjivale na ovim prostorima. Na temeljima kulture praistorijskog doba, nadograđivali su se različiti kulturni slojevi, prožimali i stapali razni stilovi i uticaji. Specifični životni uslovi koji su karakterisali određeni vremenski period u prošlosti – istorijske okolnosti, ratovi, vjerski uticaji, ekonomske prilike i migraciona strujanja koja su se posljednjih vjekova gotovo neprekidno odvijala, presudno su uticali na promjene u demografskoj strukturi određenog područja. Kao rezultat isprepletenosti stanovništva različitog nacionalnog i vjerskog sastava, nastala je osobena kulturna riznica iz čijeg se bogatog i raznolikog nasljeđa, kao posebna dragocjenost izdvajaju narodne nošnje.

Može se reći, da je svaki narod i svaka etnička grupa stvarao svoju nošnju prema vlastitim potrebama i shvatanju lijepog, dajući joj svoja obilježja i svoj pečat prepoznatljivosti. Brojne različitosti posebno su uočljive u odjevnom inventaru gradskog i seoskog stanovništva. Dok su nošnje po gradovima i varošicama donekle ujednačene, za seoske nošnje je karakteristično da se uzajamno mnogo više razlikuju, što je posebno izraženo u mješovitim etničkim zajednicama gdje svaka grupa ima svoje osobenosti. To se ogleda ponekad u materijalu i formi, ponekad u ornamentici, koloritu ili tehnici rada, a ponekad samo u detaljima koje je teško uočiti i razlikovati.

Gradske nošnje Bošnjaka i Muslimana najvećim dijelom pripadaju dinarskoj kulturnoj zoni, koja obuvata centralnu i sjevernu oblast Crne Gore. Kao najkarakterističnji reprezenti ove kulturne zone, izdvajaju se nošnje pljevaljske, bjelopoljske, beranske, rožajske i plavsko-gusinjske oblasti. Takođe, bošnjačke i muslimanske gradske nošnje nalazimo i u primorsko-jadranskoj kulturnoj zoni, u urbanim sredinama Ulcinja i Bara. Na njima su očigledni veliki orijentalni uticaji, kako u kroju i vrsti materijala, tako i u načinu ukrašavanja i nazivima pojedinih odjevnih predmeta: čakšire, jelek, ječerma, fermen, dolama, džube, džamadan, dimije, fes, tepeluk, libade… Za njihovu izradu korišćeni su skupocjeni uvozni materijali – tanka sukna raznih boja, fina čoja, somot, brokat i pamučni bez (platno), kao i razne vrste raskošnih svilenih tkanina. Ukrašavane su srmom, odnosno srebrnom ili pozlaćenom žicom, raznobojnim svilenim i pamučnim koncem, širitima i gajtanima. Na njima je veoma izraženo umijeće gradskih zanatlija, tj. terzija, koji posebnim tehnikama veza po istočnjačkim, odnosno vizantijskim uzorima, stvaraju neprevaziđene rukotvorine. Pojedini haljeci, prekriveni vezom i aplikacijama od gajtana, traka i širita, predstavljaju vrhunska ostvarenja terzijskog zanata. U ukrašavanju je zastupljena geometrijska i floralna ornamentika, s tim što motivi koji se primjenjuju u vezu djeluju mnogo finije i suptilnije, što naravno uslovljava kako podloga na kojoj se izvodi, tako i sama nit kojom se veze. Tako se u ornamentici pojavljuje veliki broj motiva, od jednostavnih geometrijskih oblika, talasaste, prave, isprekidane i cik-cak linije, preko rombova, trouglova, kvadrata i kružnica, do cvjetnih stilizovanih ili naturalističkih kompozicija.

Izraženi elementi evropske građanske mode ogledaju se u odjevnom inventaru pripadnika hrvatske nacionalne zajednice. Dok su tursko – orijentalni uticaji dominirali na gotovo čitavoj teritoriji Crne Gore, na jugoistočnom dijelu jadranske obale građanska odjeća se prvenstveno razvijala pod uticajima zapadne Evrope, što je bilo naročito izraženo u Boki Kotorskoj. Na romansko, prije svega mletačko i mediteransko porijeklo narodnog odijela Boke Kotorske, upućuju i nazivi pojedinih odjevnih elemenata: kružat, koret, faculet, kotula, troverza, crevlje, botun… Pomorci Boke, sa svojih putovanja iz poznatih evropskih centara, donose tekovine drugih kultura, a sa njima i modne trendove koje narod Boke prihvata. Iako prvenstveno gradska odjeća, sa jasno vidljivim zapadnoevropskim uticajima, skladno ukomponovana ženska dobrotska nošnja i nošnja bokeljske mornarice, vremenom su zaživjele kao opšta narodna nošnja. Krojene su i izrađivane po uzoru na zapadnoevropsku modu u čuvenim domaćim radionicama, mada su se pojedini haljeci izrađivali na strani, mahom u Dubrovniku i Veneciji.

Nošnje albanskog stanovništva katoličke i muslimanske vjere karakteriše živopisan kolorit, bogati vez od raznobojnih vunenih i pamučnih niti i obilje aplikacija od kože, čoje i perlica. Njihovom prepoznatljivom likovnom izrazu doprinosi efektni kontrast tkanina bijele, crne i crvene boje, bez obzira da li su rađene od sukna ili pamučnog materijala. Kao reprezenti monumentalanosti, slojevitosti i bogatstva ove grupe nošnji ističu se bregasorska, šestanska i malisorska nošnja. Dok su muške albanske nošnje veoma slične, karakteristične izrade od bijelog sukna sa ukrasnim crnim gajtanima, u ženskim nošnjama, zavisno od vjerske pripadnosti, postojale su znatne razlike u boji, kroju, materijalu i detaljima.

Iste odjevne elemente karakteristične za gradsku nošnju postepeno prihvata i seosko stanovništvo, s tim što se izrađuju i ukrašavaju od materijala nastalih u okviru domaće radinosti. Uzimajući u obzir činjenicu da je stočarstvo kod nas bilo najzastupljenije, to su na ovim prostorima dominirale domaće vunene tkanine. Osim vune, koja se koristila kao osnovna sirovina za izradu odjeće u domaćoj radinosti koristile su se i biljne sirovine: konoplja, lan, žuka, a u manjoj mjeri i svila. Žene su tkale sukno od vune za izradu muških i ženskih haljetaka, plele čarape, nazuvake, rukavice i džempere. Konoplja i lan su takođe imali veliku primjenu, a platno dobijeno od ovih sirovina karakterisala je izdržljivost i otpornost, pa se koristilo najviše za izradu košulja i donjih odjevnih predmeta. Takođe se koristio i pamuk, pa se tzv. hintano platno, dobijeno tkanjem pamuka različite debljine i boje, koristilo za izradu košulja, gaća, mahrama, bošči i peškira. Posebna pažnja se poklanjala ukrašavanju gotovo svakog odjevnog predmeta, pa se kroz vez od raznobojnih vunenih i pamučnih niti, kroz aplikacije od kože, čoje i perlica, može sagledati kreativnost i vještina žena. Sama kompozicija veza izvodila se uvijek tako da pokriva vidljive djelove tkanine, bez obzira da li se radi o jednostavnim ili složenijim sadržajima. Na pojedinim haljecima susrijećemo jednostavne ornamente ali i čitave kompozicione predstave, od jednobojnih do mozaično polihromnih, od onih koji su nastali u tradicionalnim okvirima do onih koji su primili istočnjačke ili evropske uticaje i zadržali se često modifikovani kod nas.

Iako su stvarane i oblikovane u prošlosti, narodne nošnje su veoma značajne u poimanju i stvaranju naše sadašnjosti, a svakako, svoje mjesto nalaze i u viziji budućnosti kroz nove spoznaje, re/interpretacije i tumačenja. Upravo to bogatstvo različitosti, nastalo kao izraz istorijski akumuliranih i evoluirajućih vrijednosti, znanja i tradicija, predstavlja suštinske vrijednosti naše zemlje, one univerzalne istinske vrijednosti, koje su poput čvrsto upredenih niti potke utkane u osnovu jedinstvenog kulturnog miljea Crne Gore. Tim prije, naš zadatak je da njegujemo i cijenimo međukulturalni dijalog i podstičemo razvoj i promovisanje svih onih vrijednosti koje, čvrsto ugrađene u temelje našeg društva, čine neodvojiv dio naše zajedničke baštine.
(Iz kataloga “Sinergija različitosti” – narodne nošnje manjinskih naroda Crna Gore, izložba 07.05.2021. godine, “Biljarda” Cetinje)

Tatjana Rajković, etnolog

AktuelnoBaština

Komentari su onemogućeni