Nikad ti ne bih mogao reći zbogom, zemljo neizrecive ljepote, dok samac u daljini kročim trudnom nogom i svaki dan tvoj žudim, što mi ga udes ote. Nikad ti ne bih mogao reći zbogom. (Frano Alfirević, Spomen na Kotor.)
Boka je oduvijek bila zanimljivo područje koje je predstavljalo inspiraciju mnogim umjetnicima, kako domaćim, tako i onima koji su živjeli i djelovali van njenog zaliva. Prebrodivši mnoge teške istorijske trenutke, Nevjesta Jadrana ostaje mozaik volje i vjere. Nesporno je da se sadašnja crnogorska književnost može pohvaliti velikom kulturnom podlogom koju je dala Boka od antičkog vremena, do danas, bez obzira na njenu pripojenost Crnoj Gori mnogo kasnije. Dramatično i burno razdoblje, smje- na Mletaka, Turaka, Srba, Hrvata i njihovih vlasti, doprinijelo je miješanju kultura i privilegiji Bokelja da upoznaju i usvajaju običaje i navike drugih, prihvataju umjetnost i utapaju se u povoljnu klimu kulturnog napretka. Miroslav Pantić napominje da je dolazak štamparije na Cetinje 1493. pre- sudno uticao na početak nove epohe, kao i da su crnogorskom čovjeku naviknutom na borbu često bolje pristajali puška i sablja no pero i knjiga. Povoljan geografski položaj, blizina i izlaz na more, Mletačka republika sa svojim uticajem zapadne razvijene civilizacije – preduslovi su za početak jednog novog razdoblja, perioda humanizma i renesanse. Nezadovoljni mogućim stečenim znanjem kod kuće, mladi ljudi iz Boke odlaze u Italiju, najčešće u Padovu i školuju se na prestižnim fakultetima, te na taj način, na valovima kulture donose sve ono što su vidjeli u kolijevci renesanse i doprinose razvitku gradova na Primorju, gdje se posebno isticao Kotor. Po patricijskim kućama i palatama nastaju biblioteke koje se svakim no- vim odlaskom u Italiju proširuju novim izdanjima.
Za oblikovanje kulturnog života važnu ulogu su svakako zauzimale te pri- vatne biblioteke, koje su naporima pojedinca postajale most preko kojeg se širi zapadna kultura i upoznaju običaji drugih razvijenijih gradova. Arhiv Kotora bilježi veliki popis knjiga iz ličnih biblioteka ovog vremena (XV i XVI vijek), iako su zemljotresi uspjeli da izbrišu jedan dio arhivske građe. Ratovi, zaraze, ze- mljotresi, poplave, požari su bili i ostali osvjedočeni neprijatelji arhiva i biblioteka. Međutim, uprkos svim nedaćama koje su zadesile Boku, uspjele su se sačuvati impozantne zbirke pjesama renesansnih i baroknih pisaca Kotora, koje danas sa ponosom postoje kao svjedoci jednog vremena u kojem je bila privilegija živjeti i stvarati. Činjenica je da, iako su se uspjeli bilježiti dokumenti i tekstovi iz perioda renesanse, veliki broj ostvarenja nadarenih pojedinaca ostaje misterija za čitalač- ku publiku i književne istražitelje. Nestajanje privatnih tekstova pojedinaca sva- kako se vezuje i za nemogućnost njihovog štampanja i izdavanja u tom periodu. Kotoru je, na kulturnoj mapi toga doba, pripalo prvo mjesto. Kada je srednji vijek utihnuo i kada se konačno u centru zbivanja postavio Čovjek i njegov život, njegova duša i svijest, renesansa je svoje korijene imala i u ovom gradu, kao i u Perastu i Dobroti. Inkunabule (knjige koje su štampane u prvih 50 god.štampar- stva, počev od Gutembergove Biblije, 1455) čuvane su upravo u Kotoru, tačnije u bibliotekama Kotorske biskupije. Nije stran podatak da su crkvene biblioteke bile najbogatije, s obzirom na to da su crkveni poglavari i erudite bile najaktiv- nije kada je čuvanje kulturnog blaga u pitanju. Biskupska biblioteka u Kotoru ima čast da čuva neke rukopise pjesama renesansnih autora i da se preko ovih tekstova rekonstruiše epoha koja je svoje književno-teorijske postavke uteme- ljila upravo ovdje. Kotor je grad pomoraca, plemića, pjesnika, grad umjetnosti i nauke, gramatikalne škole već od XIII vijeka, najstarije bratovštine na svijetu iz XII vijeka; grad koji posjeduje snažnu volju za tradicijom koja počinje da se rađa već u IX vijeku kada je Andreaci otkupio mošti sv.Tripuna, zaštitnika grada. Sve je išlo u prilog činjenici da je razvitak grada išao u pozitivnom smjeru, uprkos pomenutim zemljotresima (najtežem 1979.godine), kada je jedan dio osvjedoče-nog vremena izbrisan stihijom prirode.
ĐORĐE BIZANTI (oKo 1490-1560)
Pored poznatih imena pjesnika kao što su Vicko i Dominiko Buća, Bernard Pima (poeta laureatus, ovjenčani pjesnik) i Trifun Bizanti, svakako najuticajnije mjesto među prvima čija su djela sačuvana ima Đorđe Bizanti. Ovaj stvaralac iz XV i XVI vijeka svjedoči o počecima renesanse u Boki, primjer je kako pisana riječ, po uzoru na velikane tadašnjice (prije svega Petrarku) oplemenjuje patri- cije, plemiće, ali i obične građane. Đuzepe Praga 1939.godine, dakle, tek u XX vijeku, preštampava njegovu zbirku pjesama Rime amorose. Specifičnu zbirku ljubavnih pjesama, ali poznatu čitaocima i književnicima s obzirom na to da se u tom dobu petrarkizam već uvukao pod kožu stvaraocima. Ovaj pjesnik ima zaslugu nazvati svoju zbirku najranijom objavljenjom zbirkom pjesama jednog dalmatinskog pjesnika. Praga zapaža da je njegov kanconijer (u svom predgo- vornom izdanju), jedna od prvih afirmacija čistoga petrarkizma u razvitku lirske poezije XVI stoljeća.
Slijedeći začetnika renesanse, Petrarku, mnogi su pokušali oponašati nje- govo pjesničko stvaralaštvo, te je vremenom došlo do zasićenja u formi i stilu pisanja lirskih pjesama. Pietro Bembo (kojem i Paskvali kasnije posvećuje svoju prigodnu poeziju) inovator je u vremenu pisanja, koji 1530. godine objavljuje svoju zbirku Rime i staje na čelo jednog pokreta koji je podrazumijevao vraćanje čistote pjesničkog izraza, zasićenog pučke forme. Praga navodi podatke vezane za štampanje zbirki Pietra Bemba i Đorđa Bizantija i zaključuje: Ako se sjetimo da je Bembov kanconijer tiskan godine 1530.a Bizantijev 1532, ne možemo da se ne divimo brzini kojom su pjesnici Dalmacije prihvatili ideje slavnoga Mlečanina. Još prije nego se glasovita družina počela sastajati u palači Venier, bio je netko u Kotoru koji je anticipirao njezina gledišta.
Dakle, geografska udaljenost, tj.blizina Kotora sa Italijom, studiranje pje- snika u toj zemlji, obezbijedilo je ulazak u novu epohu i poprimanje kulturne niti koja se prostirala od Venecije (najčešće) i Rima do naših prostora.
Nesumnjiv je i očigledan odnos između Petrarke i Bizantijevih ljubavnih pjesama, s obzirom na to da oponašanje poezije nije strano dobu renesanse. Pe- trarkina filozofija kopirala se vjerodostojno među pjesnicima i bila omiljen počet- ni signal koji je davao korijene svakoj lirici pisanoj nakon njegovog Kanconijera. Ustaljen i prihvaćen metod pisanja u teorijskom smislu, na idejnom i motivskom planu se često ponavlja, pa se dobija većina „preslikanih“ pjesama. Zasigurno je Bizanti imao u rukama zbirku ljubavnih ostvarenja Petrarke, te je na taj način imao i potpun uvid u formu (sonet, kanocnijer), motive, prirodu stiha i način pisanja velikog renesansnog stvaraoca. Interesantno je poređenje stihova dva pje- snika koji skoro na identičan način započinju svoje sonete o ljubavi:
Blažen bio dan, mjesec i doba,
godina i mjesto i predjeli i vrijeme,
kad su moje usne zadrhtale nijeme,
a njene me oči svezale ko roba. (Petrarka);
Blagoslovena lica svaka zraka,
Tren i čas, i dan, i vrijeme svako,
Kada slatki bol je započeo tako,
Da zbog njeg’ u život vraćam se iz mraka. (Bizanti)
Poznatim Petrarkinim stihovima počinje drugi dio njegovog kanconijera o Lauri, ljubavnim mukama i sladostrasnom bolu, kao i prvom susretu, a Bizanti- jev osjećaj prema ljubavi je identičan. Petrarka uzdiže taj prvi trenutak neizreci- vog otkrovenja da bi mogao da ga sačuva izvan svih granica vremena i prostora.6 Draga je nazivana gospom i tako približena eteričnom anđelu koji stavlja na slatke muke pjesnika, dok se on nada i čeka uzvraćanje njene ljubavi.
Uticaj Antike na pjesništvo renesanse je jedan od osnovnih modela koji se prenosio iz jedne epohe u drugu, a ostvarivao se kroz mnogobrojne stihove u kojima se pominju antički bogovi i mitska bića: Klitija, Narcis, Feniks, Aretuza, Apolon i mnogi drugi. U renesansi vaskrsava Antika kao što u književnosti toga doba vaskrsavaju nove ideje, pa kao epoha, postaje
izvorište motiva i tema, dok mitološki kodovi aktivno učestvuju u stvaranju tekstova. U ovom periodu nailazimo na i stvaralačko “takmičenje s Prirodom”, koje je ne samo predstavljalo jednu od osnovnih težnji renesansnih umjetnika, već zadatak, oličen u pjesničkoj težnji da se od postojećih kulturnih nanosa stvori druga i drugačija Priroda, bolja i ljepša stvarnost.
Budući da je jedna od prvobitnih formi ljudskog saznanja, mit je, razume se, suštinski povezan sa književnošću.7 Ispod skoro svake poetske slike renesansnih pjesnika mogu se pronaći ostaci antičke tradicije koja je utemeljivač ljudske svi- jesti o pojavama i stvarima oko čovjeka. Antika se smatra klasičnom epohom književnosti; njena se osnovna pokretačka tvorevina (mit) provlači kroz stihove kako stranih, tako i domaćih autora u periodu preporoda. Mitske imaginarne pojave i bogovi predstavljaju kolektivne simbole koji se koriste u književnim formama kao vidno vraćanje počecima priče i pričanju. Kao sistem pripovijedanja i vjerovanja, mitologija je neiscrpan izvor tema i motiva, a posebno je okupirala pažnju renesansnih pisaca.
Ljubav je u renensansnim ostvarenjima obično sačinjena od uzaludnih nada i neizostavnog bola, dok se na kraju poetska misao prenosi na otkriće uza- ludnosti ovozemaljskog života. Tako je i Bizantijev lirski subjekat zaljubljen, vi- nut u ljubavne visine, zanesen osjećanjem nade ali ujedno i bola zbog patnje koju nanosi neostvarena ljubav:
Kad ponekad, gospo, te predivne oči
S nebesnim osmjehom usmjeriš ka meni,
Rajsko blago u mom duhu okameni –
Ko da milo svjetlo kroz srce mi toči.
Ali kad s prezirom odvratiš ih potom,
Čini mi se da se od duše odvajam:
Prema tvome milom klatnu ja se spajam
Sa prisjenkom smrti ili sa životom.
Poeta se skoro u svakoj pjesmi iz svoje zbirke lirskih ostvarenja obraća Amoru, zaslužnom za njegovu ljubav i skrhanost duše, te je jedan od lajtmotiva upravo ovaj grčki bog.
Nestalnost osjećanja i ljubav uopšte Bizanti iskazuje lirskim fragmentom:
Čas vičem u čas u ljubavi ćutim,
Čas duša prezire nemoć, čas je ište,
Čas želja raste, čas je ko trnjište,
Čas gubim nadu, pa je opet slutim…
Često je pjesnikovo pominjanje ptice Fenix, koja se takođe može smatrati nazaobilaznim motivom u njegovom stvaranju poezije. Kao drevna mitološka ptica, ovaj poetski simbol predstavlja ponovno rađanje, vaskrsnuće i obnovu,
stoga je utkivanje ovog mitološkog konstrukta sasvim opravdano u pjesmama koje slave obnavljanje i snagu najplemenitijeg osjećanja. Simbol Feniksa takođe se vezuje za vatru i pepeo, a Bizanti svojim stihovima slavi plamen koji prouzro- kuje strijela Kupidona:
Nemoj se čudit što danju i mrakom Svoga feniksa pjevam ime čisto, Jer ja ću ti reći, makar ne zablisto,
Ova ljepota nad drugom je svakom.
Nemoj se čudit što ona kad skrene
Pogledom slatkim – srce se odvaja,
Jer sladak plam je, kojem nema kraja.
Đorđe Bizanti se može upoznavati i iščitavati iz pjesama koje je Ljudevit Pa- skvali napisao upravo za njega i koje, na najbolji mogući način, mogu osvijetliti njegovo stvaralaštvo i duh:
Vi koji jeste umom što priliči
Na tragu vaših najsjajnijih glava,
Đorđe Bizanti, učenjak i slava,
Pa svaki naš kraj sa vama se diči…
Paskvali je slavio Bizantija kao jednog od najglasovitijih versifikatora ita- lijanskog izraza. Zbirku pjesama Rime amorose koja se sastoji od 48 soneta, tri kancone, dva madrigala i jedne ottave rime, ovaj pjesnik je, po svemu sudeći po- sebno cijenio. Zbirka je rijetka, a da je Bizanti bio vješt i cijenjen među poetskim krugovima, dokazuje i mišljenje Vinka Pribojevića koji ga spominje u svom go- voru De orgine successibusque Slavorum iz 1525.godine. Ljubavne pjesme ovog Kotoranina nalaze se među zbirkama najsvjetlijih ostvarenja XV i XVI vijeka upravo zbog mnoštva motiva i specifičnog renesansnog izraza, iako veoma po- znatog i popularnog u to vrijeme.
Objavljeno u 5. broju časopisa “KOD”
