Viktor Vida – Zavičaj


Piše: Viktor Vida

Zavičaj

Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput osalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari… Naši graditelji, koji bijahu žarki kršćani, prelili su prigušenom čežnjom zarobljeni zrak među stupovima,izrađujući stajališta za vid krasnih perspektiva. U tim duhovnim iznašašćima, naši ljudi kao Laurana, učitelj Bramantea, pridonjeli su svoj dio apologiji Katoličanstva, ostvarenoj u Stanzama. Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao,poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike….. Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu! 

.

Primorci pod hrastom

Njihove su ruke klupko mokrih mrežana lukobranu moga zavičaja.
Ja ne znam gdje se rađa neboi kad se mrači more,koliko svjetla kapnejutrom na prozore.
Ko obala, koju bura čisti,od Luštice do Istre,njihove su glave bistre.
Kada zavijek usnu,u kreč i fosfor pretvaraju se glave,ko naplavina glatka stoljetnog mora.U poroznu kost na vlažnome pijeskutoči kapi svoje zorai sjene se hlade plave.
Oni grizu maslinu, liznu ribu slanu,artičok ispržen na ulju.Gležanj im golica, kada išću hranu,račić i jegulja u mulju.
Sjedajte braćo. Ručajte.Mir s vama!Dobri dusi zemlječuče obalama,a kroz paprat virigušterica.
Točno u podne maestral zapiriu košulju, u njedra.
Pod suncem samo jedra.Bijela jedra.

.

Majka

U svijetloj kućici kraj mora
na elegičnoj obali Perasta
Ti ćeš ostati uz igračke djetinjstva
zauvijek.
Tihi odraz modrog zatona
na tvojoj bijeloj haljini
usreći mi oči,
kada iz borika, na tvoj zov,
dotrčim i u zagrljaj ti klonem.
Usnem s lastama.
Pastir, svirajući frulu,
s visoka, pusta brda
unosi slatki napjev
u moj san.

.

Zaključani kovčeg

Imam staru majku, sasvim sijedu,
a i sâm sam star beskrajno,
kao mjesec, dobri kume, kojem gasne žar
u lokvi naše bašće,
gdje pije češljugar.
Tu sam kula i zatvorena škrinja,
žuta od vremena, zardjalih brava,
i samo jedna stara smežurana ruka
na ruho slaže voće
i vijenac suhih trava
(kad ga polagano, strepeć, otključava).
S mlinarom sam lani pio teško vino
i moja zvijezda iznad tornja sjala,
u zoru me majka blago dozivala,
sa zelenim gunjem kad krenuh u planinu.
U paprat mi je tijelo utonulo do oka,
na vrhuncu,
pa, kao stari kovčeg otključan iznenada,
mirisali mi prsti po travi i suncu,
a cvijeće kao da je nicalo iz boka.

.

Viktor Vida (1913-1960)

AktuelnoPortreti

Komentari su onemogućeni