Piše: Vasilije Mujo Spasojević
U narodu postoji pogrešno mišljene da su Romi u Crnoj Gori jedan narod sa istim etničkim i kulturološkim osobinama. Sve su ih podvodili pod jednim nazivom, Cigani ili Gabelji, rjeđe Čergari. Međutim, istina je u tome da su u pitanju tri grupe koje u mnogo čemu imaju sličnosti, a i bitnih razlika. To su Romi Muslimani, Egipćani i Čergari. O ovome je dosta studiozno pisala Vesna Delić u knjizi Otvorena vrata – antropološki prilog kulturama Roma i Egipćana u Crnoj Gori.
S obzirim da je moje interesovanje vezano za svadbarske običaje u Crnoj Gori, to sam, uz odobrenje autorke Vesne Delić, preuzeo opis svadbarskih običaja kod Čergara, Roma Muslimana i Egip- ćana. Istina, opis ovih običaja je djelimično modifikovan savre- menim običajima, ali su u većem dijelu zadržani stari običaji koji su se primjenjivali do kraja XIX vijeka. S obzirom da dati opisi svadbarskih običaja kod navedenih romskih grupa imaju dosta zanimljivih detalja koji su slični i razlika koje karakterišu njihov identitet, to sam se opredijelio da sve četiri opisane svadbe uvr- stim u crnogorski folklor svadbarskih običaja. Zanimljivi su deta- lji svadbarskih rituala kod romskih manjina u Crnoj Gori, a koji u sebi baštine neke običaje iz njihove drevne postojbine ( Indije i Egipta) ili pak iz kraja odakle su došli u Crnu Goru ( Romi koji su došli sa Kosova poprimili su neke običaje od tamošnjeg albanskog življa).
Koliko je brak kod Roma bitan govori i činjenica da se kod njih u velikoj mjeri, zadržao patrijarhalni odnos između momka koji se ženi i đevojke koja se udaje. Taj odnos se najviše ogleda u izboru bračnog druga, đe konačnu odluku najčešće donose roditelji, odnosno otac, zatim kod izbora prijatelja, đe se vodi računa o približno istom društvenom statusu njihovih porodica i sl. Pored ovoga bitna je i „institucija“ nevinosti djevojke koja stupa u brak i još dosta sličnih detalja.
„…Čergari se vjenčavaju unutar svoje zajednice, ali je dopušteno i vjenčanje u okviru srodničke grupe od IV koljena. Međutim, među sobom uzimaju i bliže srodnike, što je jedna od odlika zbog koje ih druge zajednice osuđuju i ne žele neke bliže kontakte. Mada, zatvorenost zajednice i neprihvatanje od strane drugih ih je okrenulo jedne ka drugima, a ovo s obzirom da su najmalobrojnija romska grupa u Crnoj Gori. Ipak, ni kod njih nije rijedak slučaj miješanje sa drugim etničkim grupama, iako takav brak nailazi na osudu zajednice. I oni više vole pripadnike svoje grupe, mada kada se to desi, lakše prelaze preko toga nego što to drugi čine. Mladi danas mogu sami da odluče sa kim žele da stupe u brak i njihova riječ se sluša, a ukoliko roditelj za njih izabere, njegova će biti konačna odluka. Rodiotelji uvijek cijene da li je taj momak ili djevojka odgova- rajuća, odnosno, da li je iz dobre i valjane porodice. Ukoliko dođe do protivlje- nja, mladenci teže ostvaruju svoju zamisao. Čergari žive malo slobodnije i kod njih se ženina riječ više poštuje nego u ostalim zajednicama. Međutim, ranije se mladi nijesu uopšte pitali nego je roditelj o njihovim budućim partnerima sam odlučivao. U slučaju neodobravanja pribjegavali su otmicama djevojke, nakon čega je najčešće dolazilo do zategnutih odnosa među prijateljima , pa je mirenje između porodica obavljao ceribaša, koji je bio starješina u zajednici. Ranije su se sretali po karavanima i za Ilindan pravili veselje kada su sklapani brakovi između čergaških mladenaca. Danas oni žive sedentarnim životom i uglavnom se poznaju među sobom, poznaju čergaške porodice u cijeloj Crnoj Gori, znaju srodnička i afinalna srodstva. Tako da u slučaju eventualnih ugovorenih brakova, mladenci se uglavnom već međusobno znaju. Običaji, onosno samo svadbeni rituali, nekad i sad, imaju male razlike sem u pravima koji mladi imaju, novca koji je izdvajan za djevojku i onih elemenata koji su promijenjeni usled prihvatanja nekih novih tokova života. U brak stupaju rela- tivno mladi, tako da su se nekada djevojke udavale od 14 godina a muškarci se ženili od 17. Danas je ta granica malo pomjerena, ali ima i dalje slučajeva kada se izuzetno mladi vjenčavaju. Rijetko se kada vjenčavaju u opštini već sam čin dovođenja djevojke u kuću je znak stupanja u barčnu zajednicu. Tom prilikom se pravi svadba. Jedan od razloga što nijesu i što ne obavljaju građansko vjen- čanje je što im to zakon ne dozvoljava, s obzirom na godine koje imaju.
Ranije, ukoliko se roditelju svidjela neka porodica i djevojka ili ukoliko je mladić obavijestio roditelje da mu se neka djevojka sviđa i ako se oni slažu, odlučuju da se ide da se ona traži. Tom prilikom su slali jednog starijeg iskusnijeg čovjeka koji je išao da „otvara vrata“, odnosno da pita da li je slobodno da dođu prosci. Zadatak mu je bio da pita da li je slobodno da dođu ali i da ispriča sve najbolje o proscima. On je tada mogao i da laže da bi dobio djevojku, ali to, kako kažu, nije bilo poželjno, jer bi svakako laž isplivala i onda bi dolazilo do nepoželjnih problema. Iz tog razloga, slat je neko ko je iskusan, ko je po njihovim riječima „prošao sito i rešeto“. Ova „diplomatska misija“ imala je za cilj da obezbijedi dolazak proscima. U nekim slučajevima nijesu morala da se „otvaraju vrata“ ukoliko su oni znali da su im već otvorena. To se dešavalo ukoliko je djevojka bila zainteresovana za momka ili ako je njena porodica smatrala da mogu da se oprijatelje sa njima. Dešava se da otac pita oca mlade, žele li da postanu prijatelji. U slučaju da porodica nema domaćina žena nije mogčla da„otvara vrata“ već je to radio neko od iskusnijih ljudi.
Nije strktno definisano ko sve ide u prosidbu i brojka može da varira. Najčešće su to otac, majka, neko od biližih muških srodnika, a dešava se da ide baba, što je bilo često poslije II Svjetskog rata, kada su žene ostajale rano bez muževa i postajale glava porodice, i obavezno ide i mladoženja. U prosidbu može da se ide više puta, sve dok ne postignu konačan dogovor i time pristanu da daju djevojku. Da bi se dala djevojka, skoro čitava njena porodica mora da pristane. Može da se dogovore tog dana kada dođu prosci, a može da se na dogovor čeka i mjesec dana, odnosno onoliko koliko oni sebi daju rok da im odgovore da li pristaju ili ne i da li opet da dođu. U prosidbu se ide sa bocom skupljeg pića ili rakijom koja je okićena zlatnim lancima, narukvicama, biserima. Ta boca se umotava u, kako oni kažu, „cigansku maramu“ koja je šarena i sa re- sama. Ona se ne iznosi dok se ne dogovore oko novca i drugih predmeta od vrijednosti koju treba da im daju. Obično je novac i bio razlog većeg broja puta odlaska u prosidbu. Ranije je bila veća suma u pitanju i koliko su njeni roditelji rekli toliko je moralo da se da. Međutim, veliki broj odlazaka ukazuje da je dozvoljeno cjenkanje i obaranje cijena dok se ne postigne razumna suma koju mladoženjini roditelji mogu ili hoće da prihvate. Mada preveliko „tvrđenje pazara“ nije odavalo dobru sliku o mladinoj familiji, jer ako na samom početku nisu uspjevali da postignu brz dogovor, mislilo se, teško će se i u budućnosti dogovoriti i sarađivati. Kada se sve strane slože oko iznosa vadi se ta nakićena boca, razmotava marama i stavlja na sto. Sa boce se skida nakit i stavlja mladoj oko vrata koji je ona dužna da ponese u svoj novi dom kada budu svatovi došli po nju. Boca se otvara i nazdravlja se rakijom. Kada svako popije iz boce to je znak da je mlada njihova, da je tim činom brak dogovoren i da nema više povratka. Na maramu u kojoj je bila umotana boca se stavlja novac i onoliko dukata i zlata kako su se dogovorili da daju. Mladoženja tom prilikom stavlja mladi prsten i tim činom je vjeri. Mladoženju tada propituje budući tast, da li hoće da uzme njegovu kćerku za ženu, da li će da je pazi i osigura; daje mu dozvolu čak i da bude grub ali samo u „slučaju ako je to zaslužila“. Nakon toga slijede dogovori oko datuma svadbe. Nije određeno tradicijom koliko imaju vremena za pravljenje svadbe, to zavisi od finansijske situacije obije porodice.
Ne postoji određeni dan u koji se pravi svadba. već to može biti bilo koji dan u nedjelji. Ujutro kreću svatovi od mladoženjine kuće po mladu. Potrebno je da budu kod nje prije 12h i da je prije podneva povedu njihovoj kući. U svatove ide otac, mladoženja, stari svat koji je stric ili ujak mladoženjin, a koji je uticajnija i imućnija osoba u porodici, barjaktar, dva djevera ( može da bude i samo jedan), majka po običaju ne bi trebalo da ide, ali se dešava često da se ovo pravilo prekrši, anđibula i pored njih ide uža rodbina i prijatelji, odnosno onoliko ljudi koliko može da primi prijatelj. Na čelu kolone ide barjaktar. Na barjak se pored zastave stavlja neki nakit, jabuka ili dunja se stavlja na vrh koplja, peškiri, košulja. Dok su kod svoje kuće, anđibula kiti svatove koji joj daju novac koji ona zadržava za sebe. Dok ulaze u mladino naselje bacaju se bombone i kocke šećera. Na ulasku u njenu kuću barjaktar predaje barjak najmlađem mladinom bratu čiji je zadatak da čuva barjak dok svatovi ne krenu. Za tu uslugu, po njihovom odlasku, barjaktar treba da plati onoliko novca koliko brat traži. Potom ulaze u kuću gdje se svatovi čašćavaju. Za to vrijeme kruži poslužavnik na koji svatovi treba da stave novac koji ostaje mladinoj porodici. Mladi se taj dan nosi garderoba koju će da obuče. Običaj je da to bude romska nošnja ali to danas sve više izlazi iz prakse i nju zamjenjuju moderne bijele vjenčanice. Garderobu nosi svekrva, zaova ili anđibula. Amđibula je po pravilu djevojka koja ne smije da bude udata ili trudna, to je obično mladoženjina sestra. Ona ulazi kod mlade i pomaže joj da se obuče i našminka. Ranije su mlade, ali i ostali nosili sve ručno šivenu odjeću od platna. Za dan svadbe obično se šila posebna, malo svečanija garderoba, što je obezbjeđivala mladoženjina porodica, ali se dešavalo da ukoliko je mlada bila vičnija šivenju i sama sašije svoju vjenčanu odoru. Pored vjenčanice mladoj se kupuje i obuća koju će nositi taj dan. Kada se spremi mlada i njena garderoba, njeni roditelji kažu da je spremna da je vode kući. Tada je iz kuće izvodi anđibula i njen brat ili sestra, ukoliko nema braće, i predaju je djeverima koji je čuvaju do mladoženjine kuće. Prilikom odvođenja bilo je bitno spriječiti mladu da se okrene put svojih, jer kako se vjeruje njena će djeca lićiti na ujčevinu, zbog toga joj svatovi odvlače pažnju kako se ne bi okrenula, dok je njena familija doziva kako bi uradila upravo suprotno. Zadatak brata koji je predaje djeverima je da je udari po leđima kako bi se okrenula. Svatovi se po pravilu ne vraćaju istim pu- tem kojim su došli. Sa svatovima zajedno kod mladoženjine kuće kreću i najbliža mladina braća i sestre, dok njeni roditelji ostaju kući da dočekuju svoje goste. Kod nje se nastavlja slavlje. Pozvani su dužni da donesu poklone i novac koji muškarci stavljaju tokom slavlja na tacnu koja kruži.
Mladu su do mladoženjinog praga izvodili i čuvali djeveri. Kada dođe ispred svoje nove kuće mlada treba da baci jabuku ili neko drugo voće preko krova. To voće se uzima sa barjaka. Preko glave baca bombone, i neko voće koje hva- taju djevojke i djeca. Ove magijske radnje treba da obezbijede plodnost i sreću budućim supružnicima. Djeveri su do kućnog praga sa njom, kada je predaju mladoženji koji je unosi u kuću preko praga. Na pragu je dočekuje svekrva koja joj daje nešto od voća da pojede. Poslije svadbenih rituala mladenci se pridružuju ostalim gostima koji su pozivani nekoliko dana ranije. U prošlim vremenima gosti su pozivani sa flašom rakije. Određivan je jedan čovjek koji je imao zadatak da pozove ljude. Kao znak da će doći oni su pili i nazdravljali iz te flaše za sreću i buduće veselje. Kada se potroši jedna flaša zamjenjivao ju je sa drugom. Taj dan pozivani su morali da kažu da li će prisustvovati slavlju, i ako hoće koliko njih će biti, i tako bi se znao tačan broj gostiju. Danas obično na veselja zovu telefonom.
Žene na svadbu donose poklone, što je obično garderoba, posteljina ili nešto od pribora. Postoji određena osoba koja zapisuje ko je donio koje poklone. Muškarci pred kraj veselja ostavljaju novac na tacnu koju nosi jedan čovjek. Stari svat je dužan da da najviše novca i da ih stavlja poslije svih. Pokloni i novac se uzvraćaju, ali nikad ne smije da bude manje od cifre koju su oni do- bili od domaćina koji slijedeći put pravi svadbu. Veselje traje do sitnih sati, a mladenci se povlače u sobu oko ponoći.
Sjutradan rano ujutro se ulazi u sobu kod mladenaca da se kontroliše čaršaf, da se vidi da li je mlada bila nevina ili nije. Ranije se stražarilo pred sobom mla- denaca ili pred šatorom. Međutim, danas je češće da se posteljina provjerava ujutru. Unutra ulaze obično svekrva i neke druge žene ali može i neko od muš- karaca da uđe da provjeri. Ako je mlada bila „dobra“ čaršaf se kači na barjak koji stoji ispred kuće. Taj dan dolaze mladini roditelji i njena bliža porodica. Njih na putu dočekuju svekrva i svekar sa flašom rakije kao dobrodošlicom i daju znak da im je ćerka osvijetlala obraz. Kada dođu pred kuću mladini ro- ditelji bacaju novac na barjak a sa sobom donose i prćiju, odnosno stvari koje ona ima kao i poklone koje su oni dobili od svojih gostiju prethodnog dana. Taj dan dolaze svi gosti koji su bili na svadbi i simbolično bacaju novac na barjak. Ima žena koje dolaze tada prvi put, jer su čekale da vide kako je prošlo tu noć. Tada isto stavljaju novac na barjak ali i donose poklone. Taj dan, ukoliko je sve prošlo dobro, veseliji je nego prethodni. Veće je veselje i slavlje, obično se puca iz vatrenog oružja kako bi se oglasilo novo prijateljstvo između porodica.
Ukoliko mlada nije ispunila očekivanja svojih roditelja i mladoženje, dešavalo se i danas se dešava da se ona vrati svojima. U tim slučajevima mladini su morali da vrate novac i poklone koje su dobili. Međutim, po riječima Čergara
to danas i ako se desi, nju obično ne vraćaju, već tada bude malo skromnije veselje ili se jednostavno nađe način da se tako nešto prikrije. Međutim, u takvim slučajevima mlada je manje poštovana. Postojale su male prevare koje je izvodila mlada ili mladenci u dosluhu. Naime, ako mlada nije bila nevina
,ona je obavještavala majku ili nekog od porodice i pitala šta da radi, a majka je znala da je pripremi da to prikrije . Kako sam saznala od jednog informanta, majka zakolje kokošku i od te krvi u malu flašicu stavi nekoliko kapi krvi i da joj savjet da to sakrije negdje gdje joj to ne mogu naći mladoženjini. Pošto se pretežno nosi duga kosa, većinom se ona iskoristi za skrivanmje flašice i onda skrivajući i od budućeg supruga, kada imaju odnos ona prospe to na čaršaf. Ako je imala prije braka odnos sa mladoženjom onda zajedno sa njim napravi prevaru. Dešavalo se da se mladoženja tokom noći ne pokaže u pravom svije- tlu. U tim situacijama mlada je važila za dobru djevojku, mada su nekad žene ulazile da se lično uvjere u to.
Ako je sve dobro završeno taj dan bi se svi zajedno veselili. Od poslednje svad- be mlada počinje da se privikava na novu porodicu i preuzima svoje dužnosti.“
Objavljeno u 14. broju časopsia “KOD”
