Piše: Ramiz Hadžibegović
…Kako god dernek definisali nećemo pogriješiti. Etimološki, riječ dernek je persijsko-turskog porijekla i označava vašar, narodni zbor, sabor, društvo, skup, veselje, zabavu…
Dernek je obrazac balkanskog ludila svih generacija, svakog vremena, svake sredine, u kojima se sjedinjuju ritam života, dobro društvo, obijest i tuga, revolt i protest. Naš dernek je specifičan jer egzistira na prostoru gdje su merak,dert i sevdah ugrađeni u genetski kod balkanskog čovjeka, tako da u njemu ima od svega rečenog ponešto. Dernek je ambivalentan antropološki i subkulturni pojam koji spontano pred sobom ruši svakodnevni ishabani svijet sa sugestivnošću da se društvene pojave doživljavaju u novoj dimenziji, kao novi poredak stvari, kao nova misao i ideja,kao smisao igre. Dernek se može okarakterisati kao invertirano lice stvarnosti; agresivno stanje svijesti; racionalno i ograničeno kolektivno ludilo, koje akterima pričinjava najveće zadovoljstvo sa previse slobode I manjkom pristojnosti. On je prekoračenje dosadnog svakodnevlja I forma nove egzistencijalne mogućnosti.
Kako god dernek definisali nećemo pogriješiti. Etimološki, riječ dernek je persijskog-turskog porijekla i označava vašar, narodni zbor, sabor, društvo, skup, veselje, zabavu. Sinonimi su mu tulum, šenluk, dok je u odomaćenom slengu ili žargonu pop kulture-žurka, rusvaj, džumbus, haos, dar-mar, kopanje, smak svijeta…Dernek označava provod epskih razmjera; stanje čudne, spontane I nedefinisane euforije: “ako sam”, “neka sam”, “opet ću”. Individualne I grupne ludosti u derneku dostižu ironijske, nadrealne I narcističke scene antologijske vrijednosti. Pod balkanskim dernekom mnogi na zapadu podrazumijevaju posebnu vrstu temperamenta I energije koja se daje bez ostatka, koja ne kalkuliše: to je zabava u kojoj se vrišti, plače, jeca, smije, mršti, udara…
Slavlja ili zabave koje se pretvaraju u dernek mogu biti najrazličitiji povodi: rođendani, mature, diplomiranja, vjenčanja, muštuluci, godišnjice kompanija, porodične slave, državni praznici, Nova godina, sportski uspjesi, obična žurka…Bitno je naći povod, a najčešće i bez toga, samo da se skupi društvo, ili, kako bi Kafka rekao: Ako je čovjek sam onda je u lošem društvu. Tradicionalno, kod nas su takve zabave dio domaćeg folklora, ili bolje reći balkanske ujdurme. Ljude privlače zajedničke proslave koje su stvorene da bi tijelom, duhom i glasom izrazili svu složenost, različitost, ranjivost. Kakav je to dernek kada se složno udruže lole bekrije i alko-dilberi. U tom imaginarijumu ludila, svako nastoji da agresivno emituje sebe. Za svaki minut zabave, dobija se sat mučnine. Ljudi zaborave na ono što misle da jesu i postaju ono što zaista jesu. Uostalom, “ako poštuješ sva pravila propustićeš zabavu” . U njemu bije vaseljenski bol za nekom vizijom savršene harmonije, blagostanja I vječite mladosti. Dernek je oslobođen svih stega I predrasuda; u svojoj uzbudljivoj autentičnosti i orginalnosti, zamci i neizvjesnosti, svaki na svoj način pripadaju samom sebi. U ritmu višeglasja dernek ima sve karakteristike burleske, kada ljudi dobijaju neku natprirodnu snagu i moć, kada u vrhuncu ograničenosti svoga duha sa divljenjem skreću pažnju na sebe i svoje postupke. Ili, što bi vrlo precizno i tačno rekao Čarls Bukovski: Danas svako mora da bude neko! U derneku je sloboda izbora ponos i niko nikome to pravo ne može oduzeti. Piloti, akademici, programeri, hirurzi, pjesnici, vajari, političari.., nema profesije koja neće na derneku priznati i pokazati svoje skrivene želje i strasti.
Pijane čestitke, želje i zdravice posebna je priča derneka. Umjesto korektne, nadahnute zdravice, one se upućuju sa mjesta koja ne prliče proslavi, sa čašicom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, čiji pepeo pada na svečanu tortu; čestitke koje se ne mogu ni čuti ni razumjeti počinju sa neumjesnom šalom, traju dugo a završavaju se u opštem smijhu i delirijumu banalnosti. Pored alkohola, u derneku se muzika snažno osjeća i duboko preživljava. Ona izaziva euforična i uzbudljiva raspoloženja sa razuzdanim opuštenim ponašanjem. Na početku muzika doprinosi da komunikacija, osjećanja i razmena doživljaja budu spontani, ležerni I prirodni, čime se stvara utisak bliskosti I međusobne povezanosti.
Najimpresivniji su derneci kad se učesnici ne poznaju. Tada na površini ispliva sve ono što ne zaslužuje da bude u ljudskoj svijesti. Zato dernek u malim sredinama, gdje se svi poznaju, nije reprezentativan, nema svoj autentičan oblik, sadržaj I smisao. Na takvim zabavama nema bure ni nepogode, nema opuštanja ni komocije. U takvim sredinama, gdje je tradicionalna kultura nevjerovatno moćna a samim tim neprocjenjivo uticajna i značajna, ograđena visokim zidovima uskosti i palanačkog shvatanja, ljudi nemaju snage ni hrabrosti da se odvoje od ravni linije života, bilo naviše ili naniže. Uostalom, malograđansko shvatanje ima privilegiju da produkuje poželjne fantazije o samom sebi. Otkako je ravnopravnost uvela žene na ovakve zabave, dernek je doživio svoju renesansu. Umjesto monotonih i prilično dosadnih zabava, žene su derneku dale potpun smisao,ljepotu šarm, duh i harizmu. One postaju glavni i poželjni junaci takvih zabava. Uhvaćene u zamci dernek, blažene među muškarcima i same srećne, žene, uz alkohol, otkrivaju sve svoje čari, ali i svoje mane, koje mogu više da ih ponize nego što će doživjeti željenu katarzu.
U derneku nema pravila, nema organizacije, nema zabrana. Nastaje spontano, kao kolektivna priča, kada se atmosfera usija, kada muzika ponese, kada otkažu sve kočnice. A kad ludilo krene, muzika otvori srce i dušu i dotakne najtananije strune, na površini izbijaju potisnuta očekivanja, kompleksi, skrivene želje i strahovi. Tada kreće bajka koja traje do zore, ponekad i duže. Dilirijum tremens. Što bi rekao pjesnik Vito Nikolić: Praznuju ljudi prazninu! Dernek je uzvišeno zajedništvo u ljepoti pića i pjesme, kada se prosipa vino, rakija, kad se igra dok se ne popada, dok sve ne preraste u ludilo. Svi se ponašaju kao prirodna sila ili prolećne vode, koje ruše sve pred sobom. Stvara se ambijent za boga vina i veselja, za obmanu, zavođenje i navođenje, ludilo i ludovanje. Trube, gajde, harmonika, gusle, violina-glasno, bučno, pojedinačno, horski… Sve postaje moguće i dozvoljeno: ljudi ponižavaju sebe, postaju smiješni, izokreću se sva značenja, razbija se, igra se na stolovima, ispod stolova, u magnovenju miluju se svoje senke.
U derneku napuštamo svoju školjku,sve što nas štiti i zaklanja od drugih, zanemarujemo ko smo i šta smo. U njemu se ruše svi mostovi koje trezan na lažima gradi. To je romansa iza koje čuči ogoljeno, osujećeno i poharano biće. U derneku se manifestuje jaka doza podsvjesne stvarnosti, gdje svako ima svoju istinu, ali i energija koja snažno napada i svojom čudnom ironijom skida maske, a učesnike pretvara u karikature. Tada se tijelo i duša pokazuju u svom besmislu. Čovjek se vjekovima trudi da pokaže svoju svijetlu stranu, a dernek je poseban party, kad mnogi na svijetlu i bez maske ponude svoju tamnu stranu, kad gube svoj oprez, kad usamljen duh priziva đavola da se vesele i kad pomračeni um ne vidi skoro ništa. Dernek njeguje sposobnost tajnosti života i javnost podsvjesti, uzajamnost intimnog i javnog, ponekad erotskog i lirskog resetovanja emocija. Ono što se krije, što nismo znali, saznaćemo na derneku svakako. Život bez derneka jeste život tajnih šifri naše podsvijesti. Destruktivna strana derneka ogleda se u urušavanju pristojnog vaspitanja i profesionalne čestitosti. To je laboratorija iz koje u živi svijet nadire svojevrsna indukcija prostakluka. Mladalački ili tinejdžerski derneci – depresija sa osmijehom – uvijek su na granici nesvjesnog, jer su oni tobože u bedaku. U derneku se ne postavljaju pitanja, niti traže odgovori. Sve je jasno zato se i slavi.
Koliko je dernek nekad bio bogat inspirativnim emocijama toliko je danas lišen svega što je uzvišeno, plemenito, vrijedno. Poništavajući svoj sadržaj, karakter i identitet, dernek danas prazni sve emocije, prelazeći u dionizijsku atmosferu, hipokriziju i isforsirani skandal u svakom pogledu. Umjesto da glorifikuje ljubav, pristojno vaspitanje, kulturu dijaloga, veselja i otmenog uživanja, on je degradira. Postali su poročni, nedorečeni, nesvršeni, patetični, neodređeni, ironični uznemirujućom istinom i dijagnostikom. Dernek više,tačnije i preciznije ukazuje na probleme sociološke, psihološke i socijalne prirode, od bilo kojih relevantnih analiza. U takvim situacijama gradska porodica, roditeljska kuća i druge vaspitno obrazovne institucije, kao zaštitne povelje uspjeha i moralnosti,pokazuju se kao privid.
Pored toga što je dernek prerastao u proizvodnju zabave, on je danas, uvučen u uobičajeni urbani folklor, postao pomalo uznemirujuća tema i priča, koja na sumaran i opominjujući način oslikava sve mane savremenog društva u kome niko nije zadovoljan svojim životom. Svako misli da bi bio srećan i zadovoljan kad bi mogao da živi onako kako želi. San o životu, to se još može razumjeti, ali ne i život sam. Vratimo se običnosti kao mjeri stvari i bića. Ničeg izvan i preko mjere sopstvenog tijela i valjanog osjećanja života. Skrasi se u sebi, to nije teško reći, ali pojedincima i kolektivima to ne polazi lako za rukom. Uostalom, riznica snova uvijek je svima na raspolaganju.
Objavljeno u 16. broju časopisa “KOMUNA”
