Faiz Softić – BRAĆA

Piše: Faiz Softić

Selo Sehilovo sa svojim raštrkanim kućama odvajkada leži rasuto po bihorskim brdima, i kada se odozdo od Lima pogleda prema njemu vidi se kako šiljci krovova stoje zabodeni u nebo. A da Sehilovu Bog, slava njegovoj bezgrešnoj vladavini, bješe dao malo duže ruke ono se komotno moglo držati za Pešter, ko što se dijete sehilovsko drži za majčine dimije; ovako, preko Tutnjibrda, dodiruju se ova dva kraja, kojima je suđeno da ih skoro cijele godine šibaju oni isti hladni planinski vjetrovi, a zimi okuju snjegovi, pa ničeg sem neba iznad glave i cijuka sjevera koji bi obrisao visove Kamenjače, po kojima su se crnjeli zaleđeni vrhovi kleka.

E u tom Sehilovu, takvom kakvo jeste, od kako se zna i razumije, pored još nekoliko familija a tamo se za familijarne zajednice vazda zborilo  pleme, koje i bjehu i ne bjehu brojne, živi dvadesetak kuća familije Kukolj. Ni bolji ni gori od ostalih, a ipak puni nekakvih posebnosti po kojima su se raspoznavali i u devetom selu. Svi bjehu čarkadžije i bješe im se milije potući s nekim nego se hlje- ba najesti, a onda su od tih bića ispredali priče, pa bi kroz njihova usta ona tuča iz dana u dan narastala i onom koji sluša učinilo bi se kako su se dvije ljute vojske sudarie.

E braća Ibrahim i Hamid kao da ne bjehu od istog soja zaobilazili su kavge, a tamo gdje se pričalo o tučama, ako bi se desili na konju čim bi neko zapodjenuo priču, oni bi ošinuli konja po sapima:

– Ha mićko, Bog ti dao, ha…

Te godine, kada se u Sehilovu razbolješe braća Ibrahim i Hamid, ramazan je padao prvoga dana proljeća. I samo što se zaposti, a bi srijeda, odmah poslije iftara Ibrahima Kukolja zabolje ispod lijevog pazuha i stade mu se predvajati dah.

Razbolje se Ibrahim, a kako nikad prije nije bolovao plaho ga uhvatio stid, kao da se bješe uneredio i onako uneređen prolazi selom, a narod gleda, nišani u njega i ponavlja: Eno Ibrahima Kukolja upoganio se do zavrat. Muka Ibrahimu što ga skolilo ali bolest ne pita…

Jekne tako Ibrahim, uhvati se ispod pazuha sa obje ruke kao da nešto pridržava, sjedne, pa ponovo ustane. Blijed kao duvar, po prvi put u svom životu reče da ga vode doktoru, a kao da veli: vodite me u grob i tamo me ostavite. Po njemu su bolnica i doktori bili samo za one koji su krenuli prema grobu i tu zastali da se odmore dok ih zauvijek ne pokrije zemlja.

Neko je pitao da se nije prepio hladnoga hošafa a žena mu Esmana reče da ga ni ustima nije primakao i da on hošaf ne pije od kako se prije desetak godina prepio kod Muće Idrizova, a onda ga svunoć patilo.

– Vodite me, možda mi nešto dadnu – veli i utonulim očima pogleda preko dalekih brda, iza kojih se hvatala večernja sumaglica.

Samo što to izgovori, zapovijediše malom Murselu da odmah sleti na Veliku Njivu i zamoli učitelja Rifata da što prije dođe sa svojom fićom, jer je Ibrahim zanemogo i svaki čas može pretegnuti.

Zadihan i znojav  Murselčić stiže na Veliku Njivu, pokuca na vrata učiteljeva, a kada se otud pojavi krupna i stasita žena, onako zadihan reče da Ibrahim Kukolj dalje ne može, pa mole Rifata da odmah krene da ga vodi u bolnicu.

Rifat se nije razmišljao. Uskoči u svoju fiću, pokraj njega Murselčić i okrenu še izlokanim putevima uzbrdo. Kada stigoše blizu Ibrahimove kuće sva čeljad hodahu okolo kao da Ibrahim, ne daj Bože, bješe bacio kašiku. Polegoše ga na zadnje sjedište i bijela Rifatova fića zajauka između sehilovskih brda prema gradu. Ibrahim je i dalje ječao.

Oko ponoći stigoše pred bjelopoljsku bolnicu.

Sutradan, negdje oko podne, zabolje i Hamida, samo njega iznad lijeve prepone. I samo što se Ibrahim bješe, donekle, privikao na bolnički krevet i toliku bjelinu oko sebe dovedoše mu brata.

Njega su do asfalta spustili na konju, pridržavajući ga usput da se ne prevrne sa samara, a kada se nađoše kraj puta kojim su svaki čas promicala vozila i udaljavajući se postajala sve manja, kao naručen naiđe beranski autobus i zaustavi se ispred dvojice Hamidovih sinova, koji između sebe obdržavahu bolesnog oca, znojavog i crnog kao gavran. Nije prestajao ječati; krvnički ga je boljelo. Cijelim putem sin Omer ga molio da se uzdrži, ali su njega čak i te riječi vrijeđale, kao da ga neko prstom ubadaše u ono mjesto gdje ga boli… Uvedoše ga u autobus i posadiše na sjedište odmah iza vozača, Omer sjede do njega, a Umer jedan red iza. Treći sin, Kaplan, uzjaha konja i vrati se nazad, ali nikada ni jedna nevolja ne dolazi sama, vuče za sobom druge i haraju. Vraćajući se uz Lipovicu Kaplan pridrijema na konju, a nekakvo životinjče pretrča put te konj skoči ustranu i baci Kaplana niz škarpu, pa se on pošteno ugruha i izglavi lijevu nogu iz kuka. Topot konjskih kopita čuo se daleko prema Crhljanskom brdu. Kaplan se jedva izvuče na put a u tom trenutku naiđe sanitet Bajro sa svojom crvenom škodom, prepozna Kaplana, uze ga u svoja kola i odvede u bjelopoljsku bolnicu. Dvojica braće upravo izlazahu iz bolnice kad Bajro primače svoju škodu do same kapije i objasni portiru Danilu kako u kolima ima povrijeđenog čovjeka. Danilo širom otvori kapiju i pokaza pred kojom zgradom da se zaustavi i povrijeđenog preda bijelim mantilima. Njega su, sa dvije štake, sutradan vratili u Sehilovo.

Već od prve infuzije, koju bješe primio, Ibrahimu laknu i već razmišlja da za- moli doktora da ga otpusti, ali kada u krevet do njegovoga spustiše starca približno njegovih godina  zaboravi na doktora i obradova se što će u dugim noćima nespavanja moći s nekim promijeniti koju…

Čekajte, sve će vam biti jasno… Priča je istinita, kao što je istina da je Husein Turban cijeloga ljeta ljubavio sa Mahijom iz Kurikuća, ko što je istina da voda teče, ko što je istina da čovjek često zapjeva od straha…

– Eto vas, rođaci ste, iz istoga sela i još skoro vršnjaci  veli doktor Velija, pa se dade na razgledanje nalaza; nisu mu se sviđali Ibrahimovi, a ni Hamidovi, ali ih je kuražio kako će sve biti dobro i reče da će se njih dvojica ubrzo, kao dva momka, vratiti svojim kućama.

Braća su se pogledivali navlačeći bijeli čaršav do svojih brada, kao da su se njime branili od muha zujalica koje ne mirovahu između dva stakla na prozoru koliko miruje li crv u rani. To da su skoro istih godina i sami su vidjeli, a da su istog prezimena i iz istog sela  čuše od doktora Velije. No, i jedan i drugi pomisliše da zbija šalu doktor pa mu se može, te se obojica suzdržaše i sačekaše da on obavi svoje, pa kad ode, ionako ih čeka duga bolnička noć  o svemu će nadugo i naširoko; od Kulina bana naovamo, sve redom…

Ostadoše sami, pogleduju se. Kao da su poznati jedan drugom, pa će Hamid prvi:

  • Ti, starino, odakle si?
  • Ja, vala, odozgor s ovija bihorskih brda, iz Sehilova, ako si čuo za to naše selo, povisoko ..?
  • Čuo, čuo…
  • A ti, odakle si? – upita Ibrahim svoga brata Hamida, koji je živio cigar hoda od njegove kuće i razdvajala ih dolina u kojoj grljala voda Stovodnica. Nisu govorili punih pedeset Još od kako se Hamid oženi Muškom, rijetko su se kad i sretali, a ni oči ih, zadnjih godina, nisu najbolje služile…

Doduše, Muška je Hamida rijetko gdje i puštala od kuće; njegovo je bilo da ore, kosi, premješta tor, ode u drva, a čak ni do prodavnice u Lazine ga nije puštala…

  • I ja  odgovori Hamid, pripodiže glavu i zagleda se u gomilu tijela ispod čaršafa pod kojega je izvirivalo naborano lice njegovog brata Ibrahima. Sada su bili toliko blizu da su jedan drugoga mogli rukom
  • Koji si? – upita
  • Ja Ibrahim – odgovori mu – A ti?

Hamid ništa ne reče. Okrenu se na drugu stranu i tiho, sasvim tiho jeknu.

Pitate se – zašto nisu govorili?

I otkud tolika šutnja među njima? Polako… sve će vam se lijepo kazati…  Dok bijahu djeca, pa momci, bjehu to dva brata, dijelila ih je samo godina; toliko  je  Hamid  bio  stariji  od  Ibrahima.  Bili  su  kao  jedna  glava; ako je svadba  skupa su, ako se radi i tu su zajedno. Bili su braća!  Ali, Hamid oženi Mušku Kopitović iz sela Glavica, gdje svi ljudi i žene i djeca bijahu mirni i učtivni, samo njena kuća sve hrsuz do hrsuza. Bi sudbina da Muška padne Hamida i tu bi završeno bratstvo sa Ibrahimom. Doduše još koju godinu pošto Muška dođe u njihovu kuću, potraja, nekako nazor, ali kada se Ibrahim odvoji na drugu stranu dola i tu sagradi kuću čatmaru,   pa ubrzo dovede Hasniju Selmanović iz Bioče, i ne omjeseči a puče patlama. Hasnija bješe mirna ženica, poslušna i nasmijana. Jednoga dana nasloži haljinke na dasku peraljku, podbi sve pod pazuho, pa siđe na vodu Stovodnicu i stade prati. Muška joj se, bez ove i bez one, prikrade s leđa, pa izvuče skriven kamen ispod zaprege i svom snagom je udari u krsta. Hasnija pade i jedva se kasnije na noge pridiže. Muška mirno produži svojoj kući, kao da se ništa de- silo nije; voda jeste bila na državnoj zemlji ali  najbliža njenoj kući, za cijeli konopac bliža nego Ibrahimovoj, te je smatrala svojom i nije mogla podnijeti da je bilo ko drugi pije osim njih i njihove stoke, ali za bezvodno Sehilovo – voda Stovodnica bješe izvor života.

Godinama je Hasnija nosila uboj na leđima i na to mjesto privijala kupusov list. Od tada se dva brata ljuto zavadiše i više ne progovoriše do duboke staro- sti. I to u bolnici!

Muška narađa sedam sinova i četiri kćerke, i sva se djeca baciše na nju – vri- jedna i goropadna…

Ono kada se tuđe jagnje primiješa u njihovo stado, brzo je završavalo u loncu na šporetu. I jednom, pošto je Bilal ljut na majku otrčao Idrizu Habiboviću i kazao mu kako je ona njegovo jagnje zaklala i eno ga kuha se na šporetu, te Idriz odmah dotrčao u njihovu kuću  lonac i meso i kožicu ljutito mu tutnu u ruke.

  • Evo vam, najedite se, zadnje vam bilo! – dreknu Muška i skoro baci onaj lonac i kožicu Idrizu u naručje, te on, sa onim što i bješe njegovo, okrenu svojoj kući, meso prebaci u svoj lonac, a Muški, po svom sinu Sabahudinu vrati njen sud. Čudna bješe Muška; nikad niste bili načisto kako će Kad joj Sabahudin pruži njen lonac ona se lijepo zahvali, pomilova ga po kratkoj kosi i još mu u ruku tutnu punu šaku oraha. Otkud joj u selu u kojem nikad i nigdje nije zašumio orahov list samo Bog zna.

Bješe Muška naopaka žena, a žena kojoj snage i brzine nemaše ne nad ženom, to je malo reć, već i nad čovjekom. Svi joj se sklanjahu s puta, svi koji su je znali i za nju čuli. Bez pištolja za učkurom dimija nikud, ni potamo se. Ni na vodu, ni pod kravu, nigdje… A pričalo se kada bi i sa Hamidom legla, beretku bi stavila na dohvat ruke, i Hamid se snebivao kao da ga onaj pištolj gleda kroz svoju crnu glatku cijev.

Jednoga proljeća tek se kaoc bješe zazelenio poljima, a jagorčevina se žutaše uz plotove, u potoku nedaleko od njihove kuće nađoše sjekirama iskomadanu Hivzijinu ždrebicu.

Vidjeli su je dan prije kako, vukući jular, trči sehilovskim poljem. Njištala je i vrtjela repom; azgina i pretila  tražaše pastuha, pa pošto je prođe jangija među puštenim konjima, siđe na vodu Stovodnicu i više se ne okrenu. Sutra dan je, iskomadanu, ugledaše u potoku, nizvodno od česme.

Istoga časa optužiše Mušku i sinove njene, a oni  Abazoviće. Zatalasa se priča selom, krenuše prijetnje kao zmije otrovnice.

Harun Baka, najmudriji u cijelom Sehilovu, predloži da se u prvi petak ide   u Leskovu i da se zakunu pred hodžom Kamberom Alihodžićem, i Muška i sinovi njeni i Abazovići, da oni nisu iskomadali životinju. Nema druge već i jedni i drugi da se kunu, pa ako se zakunu  da se sa njih spere ljaga, a da se krivci traže na drugoj strani.

Još prije zore krenu iz Sehilova Muška sa sinovima, a i Abazovići krenuše nekako u isto vrijeme, ali se nijesu primicali jedni drugima  držali su odstojanje i nadirali naprijed. Stigli su ispred džume i Abazovići se kako je red, s ugljevljem u rukama, s raonikom na glavi i pod nogama, zakleše da nisu ni dotakli Hivzijinu ždrebicu, a kamoli je iskomadali. Muška i njeni sinovi se vratiše, ne htjedoše se kleti.

– Nije tako pravo reče Muška i okrenu natrag. Sinovi uz nju ko pčele uz maticu. Idu a ne progovaraju…

Njih dva brata, Hamid i Ibrahim, sada su u istoj sobi. Rukama se mogu dotaći, ali ni sad ne pričaju. Uglavnom leže na bok, leđima obrnuti jedan drugom. No ako se nekada u snu i okrenu jedan drugom lice u lice, odmah se, kao po komandi obrću na drugu stranu.

Jedne noći Hamid se probudi. Bio je okrenut prema bratu Ibrahimu, a i ovaj se u snu bješe okrenuo prema njemu, pogledaše se i najednom obojici pođoše suze, ali ne progovoriše…

Dolazile su im posjete, ali se svako držao svoga bolesnika kao da ne bjehu korak jedan od drugog, već kao da ih i dalje dijelaše ona sehilovska dolina u kojoj žubori voda Stovodnica, voda u čije korito Muška često sipa nekakvu zelenu tečnost, od čega stoka pada s nogu i lipsuje. Skoro iz svakog potoka udara miris lešine, a psi i divljač otimaju se i razvlače kosti, koje se bjelasaju po pašnjacima.

Hamid je umro sredinom ramazana, a Ibrahim okrenu nabolje. Ostao je još nekoliko dana u bolnici. Jedan cijeli dan i cijelu noć, sve dok ne dovedoše nekakvog momka sa Kovrena koji se bješe ljuto nagrdio motornom pilom, bratski krevet je zjapio prazan.

Kada bi se Ibrahim navečer okrenuo, neko mu je falio. Bratu, s kojim nije govorio punih pedeset godina, sada je imao nešto da kaže. Nešto što ne bi nikome drugom.

 

Objavljeno u časopisu “KOD”

 

 

AktuelnoKnjiževnostMagazin

Komentari su onemogućeni