Planina kulture Ibiša Kujevića


Kao strpljiv juvelir, etnolog i koreograf, Ibiš Kujević je decenijama sakupljao, bilježio, tražio i čuvao autentične izraze narodnog stvaralaštva koje su nosili i raznosili brojni (ne)humanistički vjetrovi na ovim prostorima. Samo zahvaljujući njegovoj, gotovo fanatičnoj posvećenosti, imamo priliku  da vidimo i čujemo detalje koji su duboko utkani u bošnjački identitet  i identitet drugih naroda…

Hodajući  uz dolinu rijeke Ibar do izvorišta, tamo gdje se voda razbarušenim ključanjima otima ispod palninskog vijenca, hita da slavi život, možda leži tajna Čovjeka koji nam je poslat da gorostasnom energijom premosti vjekove. Po uzoru na nesagledivo prirodno bogatvo Hajle, Ibiš Kujević je sabrao  planinu  kulture.

Decenijama je obilazio sela i gradove, zapisivao i snimao sada već izumrle, autentične izraze narodnog stvaralaštva – igre, pjesme, običaje koje je suptilno ugrađivao u maestralne koreografije kojima se svijet divio.

Sa Kulturno-umjetničkim društvom „Vrelo Ibra“, koje je začeto  1969.godine, učestvovao je na svim prestižnim  međunarodnim festivalima folklora.

Punih 50 godina  bio je na čelu Ansambla sa kojim je proslavio Rožaje i Crnu Goru širom svijeta i osvojio brojne nagrade među kojim su: „Grand prix“ 1986. – najveće svjetsko priznanje iz oblasti narodnog stvaralaštva, ali i Zlatna statueta „Kosta Abrašević“- najveće priznanje iz Narodne umjetnosti Jugoslavije,  te  prestižna crnogorska nagrada „Miladin Perović – „za doprinos očuvanju tradicije i kulture.

Ibiš Kujević je gradio dom kulture u Rožajama,osnovao međunarodne festivale pjesme,”Zlatna pahulja” i “Zlatna staza”. Objavio je desetak knjiga i ostavio veliku arhivsku zadužbinu od šest dokumentarnih filmova iz kulturne baštine Bošnjaka. Seharu pod nazivom “Ispod vela zaborava”koja sadrži zbirku  sedmosatnog filmskog i fono materijala iz kulture i tradicije, kao i muzički CD, knjigu epske poezije ,,Sa londže zelene” i lirske poezije ,,Kliče vila sa vrh Koma”.

Uradio je nekoliko desetina kompozicija dječije, zabavne i narodne muzike, neke od njih su i nagrađene na međunarodnim festivalima u Novom Sadu, Skoplju, Temišvaru i Kišinjevu .

Objavio je CD narodne muzike „Biserje“ u duhu sandžačke sevdalinke i uradio koregrafije koje se igraju širom regiona.

Bošnjački savjet nagardio je Ibiša, (2011.) Plaketom „Hamdija Šahinpašić“ – koja se dodjeljuje za posebne rezultate ostvarene u izučavanju, promociji i reafirmaciji etnomuzikološke baštine.

U stalnoj saradnji sa poznatim jugoslovenskim etnolozima Ibiš Kujević je sačuvao i oživio folklorno i muzičko blago Bošnjaka i drugih naroda koje je predstavljeno u obimnoj monografiji Pedeset godina rada Kulturno-umjetničkog društva “Vrelo Ibra”. Kroz nju se očitavaju civilizacijski slojevi od perioda slovenskih seoba, preko širenja islamske umjetnosti (XVI vijek), pa sve do savremenih uticaja.

Spajanjem i nadgrađivanjem tih komponenti, dograđivala se i autohtona narodna umjetnost. Folklor obojen idejama rožajskog i sandžačkog ambijenta, specifičnim narodnim duhom i prožimanjem različitih umjetnosti, prije svega igre, muzike i poezije, ali i finih tkanja, veza, žarkih boja i ornamentike. I sve to ukazuje na značaj i kompleksnost stvaralačkog procesa u kojem, iz spoja tradicije i individualnog talenta, nastaje narodna umjetnost i folklorno djelo kao materijalizacija narodne misli, osjećanja i imaginacije. Naravno, uz mnogo upornosti, znanja, istraživanja, pručavanja, mašte i, nadasve, odricanja da se specifična samosvojnost narodne tradicije iskaže kao umjetnički čin.

Listajući knjige, monografije, zbornike i video zapise koji svjedoče o  radu Ibiša Kujevića, neko će pomisliti da je ovaj čovjek sabirao pet vjekova, a ne samo pet decenija!? Zato bi se o njegovoj sehari moglo dugo, dugo pripovijedati, baš kao o kakavoj raskošnoj muzejskoj postavci iz duše neke čudesne umjetnčke harizmatičnosti. Ali, ovaj put ukazaćemo samo na neke od bitnih sekvenci iz vremeplova jedne i međunarodnim znacima ispisane biografije. Krajem šesdesetih u Rožajama, mladi nastavnici Ibiš Kujević i Delija Kurpejović inicirali su i uz mnogo posvećenosti, te odricanja započeli stvaranje  KUD-a „Vrelo Ibra“, koje je zvanično registrovano 1971. godine.

Kroz to društvo su prošle hiljade članova, a njihove koncerte odgledala je publika u preko 50 država Evrope, Azije i Afrike. U nekima čak i po desetak puta.

Igre, pjesme i običaje sa ovih prostora ponosno su prikazivali na malim i velikim scenama i za to dobijali aplauze, nagrade i priznanja. I sve to pod budnim okom Kujevića, koreografa i umjetničkog neimara, ambasadora multikulturnog susretanja. Njegove decenije stvaralaštva ispunjene su vaspitanjem i obrazovanjem generacija, stalnim traganjem za bisernim detaljima izvorne ljepote, jedinstvenim scenskim ostvarenjima, brojnim gostovanjima, vizionarskim inicijativama, prestižnim nagradama i nadasve širenjem kruga prijatelja među stvaraocima svih profila koji su rado dolazili u Rožaje i Crnu Goru.

Nakon prve školske priredbe 1970. godine, prvih aplauza , maštovitog uigravanja i nastupa na Medjurepubličkim susretima folklornih ansambla u Priboju i Novoj varoši 1972. godine, mladi Rožajci su upućeni u Kartaginu (Tunis) da na Svjetskom festivalu predstavljaju Jugoslaviju. Originalnost autorskih koreografija Ibiša Kujevića, šarm mladosti koja uživa u igri i preciznost u dočaravanju raskošne tradicije, donijeli su društvu „Vrelo Ibra“ prva mjesta na festivalima. u Valjevu, Ulcinju, Ohridu, Novom Pazaru, Zagrebu, Sarajevu; na evropskom festivalu u Janjini (Grčka), Svjetskom festivalu u Tripoliju, Španiji, Francuskoj, Rusijii, Turskoj i drugim državama. Posebno treba istaći  „Granpri“ za narodnu umjetnost u Poljskoj 1986.godine koji  je prvi put stigao u Jugoslaviju. Slijede zatim Zlatna statua „Kosta Abrašević“ u Valjevu i  prestižna crnogorska nagrada „Miladin Perović; „za doprinos očuvanju tradicije i kulture“. Simbioza narodnih motiva i savršene scenske nadgradnje  u kreografijama Ibiša Kujevića, bila je  stalna enigma i izazov za eminentne etnologe ondašnje Jugoslavije i drugih država, što se može pročitati u svim reprezantativnim zbornicima i monografijama o etnomuzikološkom stvaralaštvu. Među 105 radova eminentnih učesnika Kongresa folklorista 1988. godine objavljen je i ,,Crnogorski svadbeni običaj iz Rožaja i okoline“.

Ibiš je postao, i ostao, znak prepoznavanja vrijednosti folklornog i kulturnog stvaralaštva o čemu svjedoče iskustva učesnika iz Rožaja i Crne Gore tokom održavanja brojnih manifesticija u regionu i šire, gdje bi se gotovo redovno suočavali s pitanjem „je li to Ibišov folklor ili Ibišova koreografija“.

Znao je Kujević da se kultura širi tamo gdje se  susreću ljudi obdareni umjetničkom imaginacijom i ambicijom da iz svih korijena oko nas i u nama ožive ono najljepše. Stalno je tražio još nešto da obogati repertoar, da otvori mogućnost mladima da kroz igru tragaju za ljepotom i plemenitošću; da upoznaju druge i još čvršće zavole ono svoje; da se trajno raduju igri, muzici, pjesmi-umjetnosti. Iz tih motiva nastajala je beskompromisna upornost da se u Rožajama gradi Dom kulture, te raskrile festivali: Zlatna pahulja i Zlatna staza, Sandžački festival narodne muzike… Ibišove  kompozicije će trajati ali i sjećanje da je iz Likovne sekcija nastao Likovni klub ,,Kula“, a iz literarne sekcije Zajednica naučnih i književnih radnika koja je pokrenula izdavačku djelatnost i časopis „Rožajski zbornik“.

Među desetinama objavljenih knjiga posebnu pažnju zaslužuju: „U riječima lijeka ima“, „Tajnovid“, „Kliče vila sa vrh Koma“, „Ljekovito bilje i jestive gljive u okolini Rožaja“, te epska hronika „Sa londže zelene“, u kojoj su objavljene epske bošnjačke pjesme iz Sandžaka.  Istraživanje i štampanje tog vrijednog izdanja finansirao je Ibiš. Primjerom je podučavao i inspirisao druge kao što su njega inspirisali ljudi i književna djela, poput  ,,Svadbe,,  Mihaila Lalića i „Tuđeg gnijezda“ Huseina Bašića. Zanimljivo je da Lalić, tih godina nije prihvatio ponudu beogradskih profesionalnih pozorišta za dramatizovanje „Svadbe“, a na pismo Kujevića upućeno uvaženom književniku da dozvoli  dramatizaciju njegovog  prvijenca 1981. godine, Lalić je napisao: ,,Nemam ništa protiv vašeg poduhvata da dramatizujete ,,Svadbu, ali se bojim da je to težak posao..“ Nakon odlične izvedbe oko 60 amatera Dramskog studija u Rožajama, Lalić je izjavio: „Hvala vam što ste se sjetili „Svadbe“ i što nijeste iznevjerili moj roman i njegovu osnovnu ideju. Slično je bilo i sa romanom o tragičnosti muhadžirskih (izbjegličkih) seoba Huseina Bašića. Saradnja sa takvim stvaraocima nije bila slučajna, kao ni aplauzi i priznanja u metropolama, ali su u lokalnoj sredini pa i u Crnoj Gori to, čini se, razumjeli samo rijetki!?

Kao strpljiv juvelir, etnolog i koreograf, Ibiš  je decenijama, sakupljao, bilježio, tražio i čuvao autentične izraze narodnog stvaralaštva koje su nosili i raznosili brojni  (ne)humanistički vjetrovi na ovim prostorima. Samo zahvaljujući njegovoj, gotovo fanatičnoj posvećenosti, imamo priliku  da vidimo i čujemo detalje koji su duboko utkani u bošnjački identitet  i identitet drugih naroda. On je sakupio i obradio  dragocjeno blago iz kulturne tradicije : Rožaja, Plava, Gusinja, Berana, Bijelog Polja, Petnjice, Pljevalja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara, Nove Varoši, Priboja, Prijepolja..i sve to spakovao  u  izuzetno rijetku dževahir kutiju – seharu od šest dokumentarnih filmova i CD sa autentičnim tonskim zapisima izvorne muzike. U svojoj sehari Ibiš je premostio vjekove da bismo prepoznali sekvence iz sjećanja i priča svojih dedova i nana. Kroz njegovu umjetničku radionicu danas, planinu kulturne baštine, kulturne tradicije, oživjeli su viševjekovni dragulji narodnog stvaralaštva kao odsjaj najplemenitijeg u duši brojnih generacija. A da li smo mi njega razumjeli, kao i sve one rijetke, koji vizionarski nastoje da nam ukažu na to da i mala sredina može postati epicentar kulturnog nadahnuća, možda ćemo saznati ako se potrudimo da koreogarafije iz Kulturno umjetničkog društva “Vrelo Ibra” zaštitimo kao nematerijalno kulturno dobro, a Društvu obezbijedimo status institucije od posebnog interesa za bošnjačku i kulturu u Crnoj Gori. 

Na izvorištu reijeke Ibar, kao nestašne djevojaške oči, igraju se voda i sunce a iz te igre možda je nastala Ibišova čarolija.

 

Piše: Mirsad Rastoder

( Autor je urednik kulturno umjetničkog programa Radija Crne Gore)

 

 

Ibiš Kujević, Etnolog, koregraf i ambasador kulturne tradicije, rođen je 1947.godine u Rožajama u brojnoj i uglednoj porodici Kujević. Završio je Višu pedagošku školu u Novom Sadu 1968.godine, a Višu koreografsku školu u Zagrebu 1982.godine. Utemeljivač je KUD-a „Vrelo Ibra“ i dobitnik brojnih nagrada i priznanja iz oblasti kulturne baštine, muzičkog i folklornog stvaralaštva. Preselio je 2. aprila 2021. u 74. godini života.

 

Objavljeno u 19.broju časopisa “KOD”

AktuelnoMagazinPortreti

Komentari su onemogućeni